Postovi
ODUMIRANJE POLITIKE
Milorad Vukašinović
Politika kao žrtva "obuzdavanja demokratije"
Brojni analitičari ukazuju na moralnu hipokriziju kao najveći problem današnje politike. Istina je da u istorijskom kontekstu politika nikada preterano, nije bila disciplina koju je karakterisao moral. Istorija pak beleži i veoma moralne političara. To su oni ljudi koje opisujemo kao državnike, poput generala De Gola ili ruskog Cara Nikolaja II Romanova.
U epohi globalizacije, ta vrsta političara jednostavno je nestala. Uzroci ove pojave su brojni i veoma složeni. Osnovni leži u procesu "dehristijanizacije" , koji je zahvatio gotovo sve segmente ljudskog stvaralaštva, od umetnosti i kulture do nauke i konačno politike. Francuski teretičar Marsel Goše s pravom uočava kako je "sekularizacija" neizbežan proces u savremenom društvu. Zanimljivo je da čak i pojavu "religioznog fundamentalizma", ovaj katolički teoretičar, opisuje kao posledicu "sekularizacije društva".
Globalizacija je osim "drame ljudskog duha", kao temu nametnula i "bekstvo države" sa istorijske scene. Dogodio se težak istorijski paradoks. Proces "odumiranja države", kao ideal marksizma, dogodio se u epohi globalizacije.
U isto vreme ideja autentičnog liberalizma, nastala na intelektualnom i duhovnom ustanku protiv države, preobratila se u procese sa čudovišnim razmerama. Pod izgovorom borbe protiv države, u ime "slobode i demokratije" nastali su mnogi akteri na društvenoj sceni, koji su počeli postepeno, da preuzimaju nadležnosti države, kako na unutrašnjem, tako i na spoljnopolitičkom planu. Reč je o transnacionalnim kompanijama , nevladinim organizacijama i drugim tajnim i polutajnim akterima, na ekonomskoj i političkoj sceni, čiji je zajednički zadatak bio "da ubrzaju povlačenje države sa istorijske scene".
Ovim tendencijama, "globalizacija" je predstavljala dodatni stimulans. Od tada do danas ideje liberalizma se sve manje pominju na "Zapadu", dok se tamošnjim intelektualnim i "think - thank" organizacijama razvijaju različiti scenariji odgovora na fenomen koji je u politikološkoj literaturi opisan kao "kriza demokratije".
Teoretičar Hantington je kao odgovor na ovaj izazov preporučio "obuzdavanje demokratije", što je u društvenom praksisu iz osnova izmenilo zapadna društva. Završetkom hladnog rata i trijumfom preostale supersile, model "obuzdavanja demokratije" poprima planetarne razmere. Teoretičar Panarin s razlogom govori o globalnoj "socijalnoj kontrarevoluciji" kao najznačajnijoj posledici razaranja Sovjetskog Saveza.
Model "neoliberalizma", zasnovan na tzv. "Vašingtonskom konsenzusu", postaje paradigma epohe. Novi akteri na međunarodnoj sceni, kandidovani su od strane transnacionalnog kapitala i nemaju nikakve veze sa nacionalnom državom, u kojoj je jedino moguća tradicionalna demokratija kao i politika koja donekle uvažava mišljenje gradjana. Sve to prouzrokovalo je apatiju i nezadovoljstvo širokih razmera, čak i u najrazvijenijim zapadnim državama. Globalizacija je pokazala svoju najmračniju stranu. Pod sloganima integracije, nastale se nezapamćene socijalne podele unutar svakog društva. Danas je sasvim izvesno, da je ideologija globalizma elitistički projekat, koji je razorio "tradicionalu demokratiju". Samim tim onemogućena je pojava autentičnih političara. Odgovor na ovaj izazov mora takođe biti globalan. Altrenativa "Vašingtinskom konsenzusu" već se naslućuje. Pojava "nove levice i desnice" u Evropi, nastanak koncepta "participativne demokratije" u Latinskoj Americi, "suverena demokratija" u Rusiji i kineski koncept "nacionalnog socijalzma", simptomi su otpora "vašingtonskom konsenzusu" koji je poprimio planetarne razmere. Jedino u takvim uslovima moguć je povratak politike na istorijsku pozornicu.
Objavio analitika u 29. jun 2008 15:08:56
